Do kada se to nas ne tiče?? ??

Prolazeći kroz grad prije mjesec dana, gledam mladu majku kako prosi s malim djetetom na ulici…ljudi prolaze i okreću glavu tu i tamo netko dobaci neku ružan komentar. Stojim tako nekoliko minuta tamo i promatram….žalosno je da nitko nije prišao toj djevojci, niti s ljepom rječi a kamoli s ičim drugim.

Uznemirena zbog ponašanja ljudi prilazim djevojci i pitam ju što ju je natjeralo na to da s djetetom od par mjeseci sjedi na ulici i prosi…..pogledala me velikim smeđim očima punim tuge i prozborila: „Vi to mene pitate?“, odgovorim da, djevojka me gleda u nevjerici i odgovara: „Znate koliko god ja tu sjedila možda u danu se jedan čovjek zaustavi i pita me nešto, zato mi je čudno da želite znati nešto o meni.“

Odgovorim da shvaćam…i zamolim ju da mi ukratko prepriča što ju je to dovelo do ove situacije. Njezina priča ide ovako:

„Znate kada sam bila mala bila sam sretno djete, odrasla sam u malom selu u Slavoniji s svoja 2 brata i roditeljima, nismo imali puno al smo bili sretni. Kada sam imala 12 godina, otac se uputio radit na polju kako bi nam i taj dan priskrbio za ručak, međutim spletom nesretnih okolnosti moj otac pogiba i tu onda kreću naše nedaće. Majka koja nije radila i bolovala od nekoliko bolesti pa nije niti bila u stanju radit, brigu o njoj i meni je preuzeo najstariji brat koji je tada imao 19 god. On odlazi u Zagreb kako bi lakše našao posao i nama pomogao, uskoro dobiva priliku i odlazi u Njemačku te obećaje da će nam pomagati od tamo. No kako smo drugi brat i ja odrastali a troškovi života i školovanja postajali sve veći majka nas oboje sprema i brata šalje u Njemačku a mene u Zagreb u srednju školu. Upisala sam gimnaziju i živjela u učeničkom domu prve 2 godine, nakon toga jednostavno nije bilo više novaca za moje školovanje, koliko god se ja trudila i prolazila s odličnim jednostavno nisam mogla nastavit s školom. Vraćam se k mami i brinem za nju al nakon 2 god i ona umire. Tako sama odlučujem da je vrijeme da se vratim u Zagreb jer nažalost nema života u mom selu. S 19 godina se vraćam u Zagreb i počinjem radit kao čistaćica jer zbog ne završene srednje škole nažalost nisam kvalificirana za išta drugo. I onda upoznajem njega, oca mojeg djeteta. Neću lagati bila sam opijena njima on je bio sve u mom životu, do njega bila sam sama na ovom svijetu. Bilo nam je ljepo zajedno bar sam ja tako mislila, a onda sam ostala trudna i mojoj sreći nije bilo kraja jer sam mislila da ću konačno imati svoju malu obitelj, nažalost on nije djelio moje mišljenje. Rekao je da smo premladi za djecu i da on to ne želi. Okrenuo se uzeo svoje stvari i više ga nisam vidjela. Sjedeći tako sama odlučila sam da je to djete željeno i da će biti rođeno pa koliko god ja morama trpit radi toga. I tako je i bilo moja predivna princeza evo je živi na ovom svijetu već 7 mjeseci. Al znam vas zanima žašto prosim? Zašto nisam bila pametnija i ne ostala trudna tako mlada? E pa odg ću Vam i na to. Nakon što su na poslu saznali da sam trudna naravno da mi nisu produžili ugovor a morate radit da bi platili stan i prehranili se. Ostala sam bez ikakvih primanja. Sada dobivam porodiljnu naknadu al nažalost ne dovoljno za sve što bebi treba. Ne brinite nismo na ulici, ne bih to niti podnjela samo zbog nje. Našla sam malu sobicu kod jedne gospođe koja mi ju iznajmljuje za malo novaca, ništa posebno, krevet i stol i 2 stolice, i imam pravo koristit njenu kupaonu a to je sve što mi treba da smo čiste i na toplom. Pošto ne mogu još radit jer je malena u potpunosti ovisna o meni zbog hranjenja i svega ostalog prisiljena sam prosit kako bi nam barem sačuvala ovu sobicu koju imamo, jer lako sada ljeto je al stiže zima i moram zbrinut svoje dijete.“

Sva u čudu gledam u nju i mislim a šta je s institucijama??? Zašto nitko nije pomogao ovoj mladoj djevojci željnoj normalnog života a koji nikad nije imala priliku živjet?

Kaže mi: „ Joj draga djevojko institucije su tu zbog tog mrtvog slova na papiru, pa vidite da ni ljude više ništa ne dira a kamoli instutucije?“

Zahvaljujem joj se na tom što je podjelila svoju priču samnom znam da je bilo teško, dajem joj sve od novaca što sam imala kod sebe, znam da nije puno al bar malo dok se ne snađete pomoći će sigurno i dajem joj svoj broj telefona da ukoliko bilo šta zatreba da mi se slobodno obrati. Zahvaljujem mi očima punim suza i govori: „Vjerujete da mi više znače ove vaše riječi podrške nego svi ovi novci ovdje. Hvala vam što ste stali i dokazali mi da ne odustajem jer još ima ljudi u punom smislu te riječi na ovom svijetu.“

I ima pravo u potpunosti. Kakvo je to vrijeme došlo da više ni ne pitamo razlog za neku situaciju nego odmah na prvu osuđujemo i vrijeđamo? Zašto nam je tako teško odvojiti par minuta svog vremena kako bismo pomogli nekom drugom. Gdje je nestala ljudskost, je li u uredu od 8 do 16 svaki dan ili na kavi na trgu? Zar smo toliko postali opsjednuti svojim životima da nas ne zanima više kako živimo kao društvo već isključivo kao pojedinci? Upravo iz takvih razloga nažalost se dešavaju takve stvari, zbog ne imanja zanimanja za ništa od čega nemamo koristi. Zašto nam je bitnije koliko nula će biti na banci, nego biti odgovorni članovi društva u kojem živimo. Potrebno je tako malo da pomognete nekome, kako god možete, ne okrećite glavu i govorite ne tiče me se, nikad nažalost neznate što život nosi i u kakvoj se vi sutra situaciji možete naći. Svi smo mi ljudi od krvi i mesa s svojim životnim pričama nekim tužnijima a nekim sretnijima, a možda baš vi neku tužnu pretvorite u sretnu, jer tiče se i Vas.

 

Oglasi

LADDER TOOL FAIR

20170512_104137

Ladder tool fair organiziran je s svrhom predočenja rezultata svih projekata te umrežavanjem svih sudionika, kao i razmjena naučenih znanja o projektima. Organiziran je bio u Torunu u Poljskoj od 10. do 12. svibnja 2017. godine uz potporu Kujawsko-Pomorskie regije.

Sve je započelo svečanom ceremonijom otvaranja. Također osim organiziranog dijela radionica i seminara u jednoj od dvorana bio je postavljen izložbeni program koji je za cilj imao dijeljenje materijala, ideja i umrežavanje ljudi koji su direktno uključeni u provedbu raznih DEAR projekata. Organizacijom raznih seminara i radionica s različitom tematikom mogli su prisustvovati svi sudionici.

Osobno najviše me se dojmila radionica pod nazivom “Increasing ownership of SDGs: research findings on development education” gdje smo doznali za razne projekte koji se još provode, a sve s ciljem podizanja svijesti o ciljevima održivog razvitka ne samo organizacija koje djeluju na tom području, lokanih zajednica već i samih građana.

20170511_120107.jpg

Jedna od većih zapreka s kojom se većina projekata susreće je to da projekti traju dosta godina jer na većini sudjeluje veliki broj stručnjaka te također od same realizacije projekta do njegovog kraja mora proći dosta godina kako bi se rezultati uopće vidjeli, no ipak to ne obeshrabruje sve nas koji pridonosimo tim istim projektima jer vjerujemo u njih.

Naglasak također stavljam na većoj angažiranosti samog građanstva, njihovo pravodobno informiranje, s svim činjenicama jer u mojoj dosadašnjoj praksi građana novinara najčešći odgovori građanstva zašto se ne bave problematikom održivog razvoja je bio: “Kao da će mene netko slušat, što ja tu mogu promjeniti?”. E upravo na tome treba raditi, osvijestiti građane da svatko njih ima glas koji se čuje iako se puno puta ne čini tako, al ako se svi zajedno potrudimo i ustrajemo u našim ciljevima jako se puno može postić.

Izvrstan primjer kako doprijeti do svih bio je kulturni dio programa, a to je bila izvedba predstave “U boljem svijetu” koja je toliko bila nabijena emocijama da nitko od prisutnih u dvorani nije ostao ravnodušan, te također daje za primjer kako se i kroz umjetnost može podići svijest ljudi u kakvom svijetu živimo, a kakav zapravo želimo živjeti.

Ladder Tool Fair službeno je završio svečanom ceremonijom zatvaranja 12. svibnja 2017. gdje su prezentirani rezultati LADDER projekta. Međutim za sve nas koji sudjelujemo u realizaciji projekata ništa nije završilo, dapače samo je još jača motivacija za poboljšanjem postojećih projekata kao i stvaranje novih s ciljem održivog razvitka. Jer ako nećemo mi….tko će?!

Ukoliko i vi mislite isto pridružite nam se pa da zajedno ostvarimo bolji i ljepši svijet ne toliko samo za sebe već za one najbitnije….generacije koje dolaze iza nas, kako bi i oni mogli uživati u svim divotama ove naše planete, nemojmo im to uskratiti.

FB_IMG_1494604680723
Izvor: Andreas Canvin 

Hrvatska iz neke bolje perspektive!

Moj današnji sugovornik je Koa Koa Francois de Paul iz Kameruna. Kamerun je država gdje je rođen i odrastao, ali zbog teških životnih uvjeta se odlučio napustit ju i samostalno stvorit nešto kako bi pomogao sebi i svojoj obitelji. Proputovao je dosta zemalja dok 2010. godine nije došao u Hrvatsku.

Prvo što izdvaja nakon što je došao u Hrvatsku je snijeg, to ga je osupnulo, jer nikad prije toga nije niti vidio niti dotaknuo snijeg, a također nije bio ni naviknut na zimu zbog razlike u klimi između Hrvatske i Kameruna.

14502720_1240085976021945_185254154607648317_n

Pri dolasku u Hrvatsku shvatio je da će mu trebati dosta vremena da se prilagodi, jer je sve bilo drugačije, od jezika, običaja, ljudi….sve je bilo novo i nepoznato. Stoga je pred sebe postavio jasan cilj i njega se držao. Naučio je jezik te ga svakodnevno još uvijek uči, prihvatio je naše običaje iako još njeguje i svoje, a najteže mu je bilo za shvatit da u Hrvatskoj gdje god da dođeš uvijek te nude pićem i hranom, dok u Kamerunu to nije običaj, a još više mu nije bilo jasno zašto bi se domaćin naljutio ukoliko odbiješ ponuđeno, a danas kroz smijeh kaže to mi je jedna od najdražih karakteristika Hrvata, ta Vaša gostoljubivost.

Kada je odlučio da želi i ostati u Hrvatskoj, morao se i zaposliti, te je stoga dok nije naučio jezik radio je poslove koji nisu zahtjevali razgovor već više fizički rad, jer kako napominje Francois bitna je volja i sve se može postić ukoliko imaš jasan cilj.

Naglašava da su ga svi dobro prihvatili, da nije imao neugodnih situacija, ali i da je uvijek davao sve od sebe u svakom pogledu kako bi napredovao a i također Hrvate malo educirao o njegovoj zemlji, te im ju približio iz prve ruke. Priznaje da se nije mogao niti nadati da će jednog dana živjeti i raditi u Hrvatskoj i ovdje stvoriti novi dom.

Nevjerojatna karizma i osobnost Francoisa je nešto što osvaja na prvu i što Vas ponuka da i sami budete takvi. To je osoba kojoj osmijeh ne silazi s lica, kojoj ništa nije teško napravit a uz sve to toliko pozitivne energije u jednoj osobi Vas naprosto oduševi.

Ta njegova osobnost i želja da napravi nešto od sebe, prvenstveno da pomogne svojoj obitelji financijski a onda i aktivan član društva u kojem živi dovela je Francoisa do svega što je postigao danas. Kada je ostvario svoj cilj shvatio je da je zapravo najveće ispunjenje u pomaganju drugima u različitim životnim situacijama. Htio je sa svima podjelit svoje iskustvo i pomoći im da skupe hrabrosti i počnu raditi na sebi i hrabro krenu u mjenjanje svog života. Stoga mu se kao logičan izbor zanimanja pogotovo sada kad je naučio jezik činilo mentorstvo u jednoj stranoj kompaniji koja posluje na području zdrave prehrane kako u cijelom svijetu tako i u Hrvatskoj. Francios je također pokrenuo i svoj brand VICTORIOUS7TEAM te je u tijeku i postupak patentiranja.

16938436_1397474596949748_5136329592437101730_n

Na pitanje kako se uspio tako prilagoditi u novoj sredini i još u sve to pokrenuti svoj posao, odgovara: “Sve se može kad se hoće, samo to moraš stvarno željeti”. 🙂

Tako isti, a opet tako različiti!

people_crowd_clipart_little_men_59991_1920x1080

Danas se u svijetu obilježava Međunarodni dan tolerancije. Dan kada se svi zajedno podsjećamo da na to koliko je bitno uvažiti tuđe mišljenje, osjećaje ili uvjerenja, iako se u zadnje vrijeme sve više čini da to zaboravljamo.

UNESCO je 16. studenog 1996. pokrenuo Međunarodni dan tolerancije, i kaže: “Tolerancija je poštovanje, prihvaćanje i uvažavanje bogatstva različitosti u našim svjetskim kulturama, naša forma izražavanja i način da budemo ljudi. Ona je zasnovana na znanju, otvorenosti, komunikaciji i slobodi mišljenja, savjesti i uvjerenju. Tolerancija je harmonija u različitostima. To nije samo moralna dužnost, to je također politički i zakonit zahtjev. Tolerancija, vrlina koja mir može učiniti mogućim, doprinosi mijenjanju kulture rata u kulturu mira.”

Nitko na ovom svijetu nije jednak, pa bismo se mogli čak i usuditi reći da ljudi smatraju da je tolerancija nešto što je zapravo već u nama, jer tolerancija nije samo tek puko uvažavanje drugih rasa, naroda, religija, već način da svatko od nas poveća svoj osobni razvoj. Umjesto podsmjehivanja, zadirkivanja ili bilo kojeg drugog načina kojim ukazujemo na nečiju različitost zapravo samo pokazujemo svoje neznanje, jer nešto što tebi kao pojedincu nije “normalno” ne znači nužno da svi tako misle. Učenjem i uvažavanjem nečijih različitosti zapravo učimo o nečemu što ne poznajemo dovoljno da bi mogli konstruirat mišljenje, a ujedno obogaćujemo i svoje znanje.

hate-1216881_1280

U vremenima kada se na granicama država postavljaju bodljikave žice, kada su ljudi protjerani iz svojih domova zbog nečijih tuđih načela i volje, kada se svaka različitost osuđuje već od malih nogu, kada se bombama napadaju razna okupljanja, tolerancija nam je potrebnija nego ikad, jer upravo ona znači biti slobodan, držati se svojih uvjerenja a pritom uvažavati i prihvaćati tuđa mišljenja i različitosti. Pa zar onda nije vrijeme da to promjenimo?

JEDI LOKALNO, MISLI GLOBALNO!

Da u ovoj našoj predivnoj zemlji postoje jednako tako mladi, predivni i talentirani ljudi svi znamo, ali kada se svi ti mladi ljudi spoje u jednu udrugu i oduševe nas s svojim idejama i aktivnostima koje provode s ciljem očuvanja naše predivne prirode tada Vas i mi moramo upoznati s njima.

12107067_520796771408521_4219045080081023087_nOpatijska udruga “Žmergo” osnovana je 1994. god., a 1998. godine i službeno registrirana. Od tada do danas proveli su nebrojeno mnogo akcija u svrhu edukacije građana o ekološkim vrijednostima. Za sebe kažu da: “Tijekom provođenja drugih projekata poticali smo donositelje odluka i institucije u lokalnoj zajednici i županiji da se prilikom donošenja odluka pridržavaju ekoloških zakona, te usmjeravali poslovni sektor na ekološke inovacije. Ukupnim djelovanjem upozoravali smo na važnost djelovanja civilnog društva, kao i na potrebu uključivanja udruga kao partnera prilikom planiranja i donošenja odluka. Na županijskoj i državnoj razini Žmergo surađuje s različitim udrugama te promiće ekološke vrijednosti prema različitim dionicima”.

13254616_609377329217131_5052122356738529880_n

Danas ćemo Vam predstaviti jedan od novijih projekata pod nazivom “EAThink2015 – Jedi lokalno, misli globalno”. Projekt traje od 1.sječnja 2015 do 31. prosinca 2017., te za cilj ima da kod europskih učenika, učitelja i nastavnika podići kritičko razmišljanje i aktivno uključivanje u izazove globalnog razvoja, kroz usredotočenost na održive prehrambene sustave i mala poljoprivredna gospodarstva u Austriji, Cipru, Francuskoj, Mađarskoj, Italiji, Malti, Poljskoj, Portugalu, Rumunjskoj, Sloveniji, Španjolskoj i Hrvatskoj.  Cilj projekta će se postići kroz razne aktivnosti kao što su: trening nastavnika, stvaranje školskih vrtova u školama koje su uključene u projekt, školski seminari o održivom razvoju i prehrambenoj djelatnosti, međunarodna školska natjecanja te još mnogo drugih. 

No ono što je najbitnije napomenuti je to da Udruga Žmergo baš za ovaj projekt adaptirala dvije obrazovne aplikacije. Aplikacije su izrađene za pametne telefone, a namjenjene su prvenstveno djeci i mladima s ciljem usvajanja novih informacija, znanja, vještina i stavova o problematici hrane, poljoprivrede te brojnih drugih tema. 

Besplatno preuzimanje omogućeno je za Android i iOS sustave, a dostupne su i PC verzije.

LINKOVI ZA PREUZIMANJE:

Android

https://play.google.com/store/apps/details?id=com.Libellulart.Robin&hl=en
https://play.google.com/store/apps/details?id=com.Libellulart.Eathink&hl=en

iOS

https://itunes.apple.com/us/app/robins-cake-bornina-pita-szarlotka/id1026923371?mt=8
https://itunes.apple.com/us/app/eathink-game/id1066181726?mt=8

Također udruga trenutno putuje okolo s izložbom o hrani u sklopu projekta. A kako to izgleda možete provjeriti u videu niže.

Iako u žiži svih projekata udruga također aktivno vodi svoj blog gdje objavljuju članke koji su aktualni, zanimljivi i obrazovni  (http://eathink2015.org/hr/category/blog-hr/).

Iako projekata i akcija koje Udruga provodi zaista ima mnogo, morali smo izuzeti još jedan projekt.  Radi se o projektu “ZELENA ČISTKA” tj. o  Nacionalnoj kampanji Zelena čistka – Jedan dan za čist okoliš je usmjerena na podizanje svijesti građana Hrvatske o važnosti osobne brige za okoliš te je dio globalnog pokreta Let’s do it world! i akcija World Cleanup 2012., 2013., 2014., 2015. i 2016.

Dosad postignuti rezultati:

  • prva akcija Zelena čistka provedena je 2012., sa 41.558 volontera, kad je skupljeno3.746 tona otpada,
  • druga akcija Zelena čistka provedena je 2013., sa gotovo 50.000 volontera, kad je skupljeno 3.918 tona otpada,
  • treća akcija Zelena čistka provedena je 2014., sa preko 52.000 volontera, kad je skupljeno 4.800 tona otpada
  • 2016.g. Hrvatska se po prvi put pridružuje i regionalnom pokretu Let’s do it Mediterranean – Plava čistka.

Udruga “Žmergo” kao i svi njezini članovi i volonteri, nadahnuli su mnoge da razmisle o svom ponašanju prema prirodi, a mi se nadamo da smo bar jednog čitatelja ovog članaka naveli da se zapita o tome kako se on može uključiti i dati svoj doprinos.

Udrugu možete pratiti na njihovom Facebook profilu https://www.facebook.com/zmergo , njihovoj web stranici http://zmergo.hr/ te im se obratiti za sva dodatna pitanja! 🙂

 

 

 

 

 

Playing for change! ! !

686849_orig

Danas Vam predstavljamo jedan svjetski pokret koji nas je naprosto oduševio. Pokret je započeo 2002. godine kao zajednička vizija suosnivača Marka Johnsona  i Whitney Kroenke. Pokret je stvoren da nadahnjuje i poveže svijet kroz glazbu. Glavna ideja projekta je proizašla iz zajedničkog uvjerenja da glazba ima moć razbiti granice među ljudima.

2005. godine hodajući Santa Monicom (Californija) Mark Johnson čuo je glas uličnog pjevača Rogera Ridleya kako pjeva “Stand by me”. Roger je imao toliko duha i uvjerenja u to što pjeva i Mark je odlučio prići mu i predstavit svoj projekt “Playing for change”. Roger se odmah složio da sudjeluje u projektu, te je stoga Mark pohitao po svu opremu da zabilježi upravo taj glas, tu energiju ljudi koju oni prenose drugima kroz svoju glazbu, a kako je to na kraju ispalo pogledajte u videu.

Od toga dana sudionici pokreta putuju svijetom i snimaju glazbenike i uključuju ih u svoj pokret i kako oni kažu “stvaraju globalnu obitelj”. Glazbenici dolaze iz raznih zemalja, kultura, različitih su financijskih mogućnosti al svima je jedno zajedničko, uživanje u glazbi i vjerovanje u njezinu moć spajanja ljudi.

Prava vrijednost svakog pokreta je ono što zapravo vrati ljudima, vodeći se tom mišlju osnivači pokreta osnivaju još i “Playing For Change Foundation” koja je neprofitna organizacija posvećena građi muzičkih i umjetničkih škola diljem svijeta te stvaranje nade i inspiracije za buduće generacije! Pokret je za sada izradio preko 12 glazbenih programa u 9 zemalja te financiraju preko 1000 studenata.

Za sve one koji se žele uključiti u pokret ili saznati više informacija, možete ih pronaći na njihovoj službenoj web stranici http://www.playingforchange.com

Te kako kažu osnivači pokreta: “Nije bitno tko si, niti odakle dolaziš, svi smo mi ujedinjeni u glazbi!” 🙂

“Žena je kraljica svijeta i robinja želja.” Honoré de Balzac

mums-womens-backgrounds-wallpapers.jpg

8. ožujka 1857 godine u štrak su stupile radnice koje su radile u tekstilnoj tvornici Triangle Shirtwaist u New Yorku, zahtjevajući bolje uvjete rada za žene. Na isti dan na istom mjestu 51 godinu kasnije ponovo dolazi do štrajka žena, no ovaj put radnice su zatvorene u tvornici u kojoj je izbio požar u kojem u borbi za svoja prava život gubi 129 žena. Upravo kao sjećanje na ovaj dan godinu dana kasnije u New Yorku je po prvi puta obilježen dan žena. Dugo sam razmišljala o kojoj ženi napisati članak, čije misli prenjeti drugim ženama i jednostavno shvatila da trebam pisati o ženi kao jedinki, jer svaka od nas je posebna upravo na svoj način i upravo je to ono što je vrijedno divljenja.
Svaka bi se žena bar na taj dan trebala podsjetiti koliko vrijedi. Koliko vrijedi svako njezino dizanje usred noći jer dijete plače, koliko vrijedi svaki dan nakon što umorna dođe s posla skuhati ručak, oprati veš i nakon svega tog naći vremena za igru s djecom, koliko vrijedi poljubac u izgrebano koljeno, koliko vrijede sati i sati bdjenja uz krevet djeteta koje je bolesno, koliko vrijedi svaki njezin savjet dragoj prijateljici, koliko jaka je kada u sebi tone, al ipak na njezinom licu blista veliki osmjeh, koliko je jaka kada treba se zauzeti za sebe iako se možda čini kao nemoguća misija, koliko vrijedi svaka njezina suza, koliko vrijedi svako njezino postignuće u životu. Zanimljive smo mi žene nadasve, iako ponekad imamo svojih „mušica“ al smo spremne na nevjerojatne stvari. Jedino žena može podariti novi život, jedino žena može odustati od svega što joj je bitno u životu ukoliko to zahtjeva briga za najbliže, u stanju smo boriti se do kraja za ljubav i za stvari i stavove koje smatramo bitnima, možda ponekad padnemo, al se uvijek još jače dignemo. Čudo je biti žena, čudo je s kolikom snagom, hrabrosti i ljubavi živimo na ovom svijetu. Sve su nam to pokazale snažne žene kroz povijest, sve su nas to naučile naše majke, sve ćemo mi to jednog dana prenjeti na naše kćeri, umjeriti ih u pravom smjeru, naučiti ih kako voljeti, kako biti hrabra, kako se dići kad te slome, kako cjeniti pravo prijateljstvo, kako se izboriti za svoja prava, kako se smijati i veseliti životu, kako slaviti svoja postignuća i cijeniti sve posebne trenutke u životu. Baš na taj dan nije bitno koje ti je boje kosa, jesi li visoka ili niska, jesi li uspjela skinuti sav višak kila nakon poroda, jesi li nalakirala nokte, jesi li skuhala ručak, jesi li dala ispit, jesi li imala dobar dan na poslu, ne ništa od toga nije bitno. Bitno je da svaka žena shvati da baš to što si žena je dovoljno da taj jedan dan posvetiš baš sebi, da slaviš svoju hrabrost, upornost, da slaviš to što si ŽENA!
I ne nije ovo još jedan feministički članak o nama ženama, ne. Ovaj članak služi da nas podsjeti da bar na jedan dan u godini moramo biti ponosne upravo na to što smo žene, majke, sestre, prijeteljice. Budite ponosne na svaku boru na svojem licu, budite ponosne na majcu uprljanu čokoladom, budite ponosne na podočnjake zbog neprospavane noći, budite ponosne na tonu veša kojeg ste upravo speglale, budite ponosne na promaknuće na poslu, budite ponosne na ljubav koju svakodnevno pružate, budite ponosne na svaku suzu, budite ponosne na svaki osmjeh, budite ponosne na sve „borbe“ kroz koje ste prošle u životu, budite ponosne na sve one ljepe trenutke koje ste postigle do sada a i na sve one na koje ćemo tek biti ponosne. Budite ponosne na to što ste ŽENE!

SRETAN VAM VAŠ DAN, NAJLJEPŠE I NAJHRABRIJE MOJE ŽENE! 🙂

Budimo promjena koju želimo vidjeti!!

 

Kao što smo i najavili donosimo Vam prvi članak. 🙂  
Intervjuirali smo jednu zaista posebnu osobu….a to je gospođica Mariana Vidmar.
Mariana je glavna pokretačica inicijative „STOP SPECIZMU“ u Hrvatskoj. Njezin dugogodišnji rad je konačno urodio plodom te će tako inicijativa „stop specizmu“ proširiti svoje djelovanje na području prava životinja te će od sada djelovati i u teoriji i u praksi kao Centar za zaštitu životinja i prirode. Stop specizmu, odnosno Centar za zaštitu životinja i prirode, i dalje će imati sjedište u Zagrebu te djelovati i na području Zagrebačke županije.
Na pitanje kako je sve krenulo Mariana nam odgovara: “Zadnjih nekoliko mjeseci uložili smo puno truda, rada i vremena na planiranju i organizaciji kako bismo realizirali jednu dugogodišnju želju ali i pokrenuli konkretnu ideju koju smatramo i više nego potrebnom i korisnom. Smatramo da zaštita prava životinja samo u teoriji nije dovoljna.Godinama smo radili na edukaciji i promociji prava životinja kroz teorije a sada je vrijeme da u to uključimo i praksu. Smatramo da životinjama treba više sigurnih mjesta i domova gdje će biti slobodne i moći voditi miran život lišen iskorištavanja. Također smatramo da je potrebno više edukativnih i primarnih istraživanja koja će nam pružiti konkretne informacije te bolji uvid u živote i navike ostalih životinjskih vrsta kako bismo ih mogli bolje razumijeti, a samim time i poštivati njihove potrebe, te naša teorijska i praktična znanja prenositi trenutnim ali i budućim generacijama s ciljem stvaranja jedne nove društvene struje koja prepoznaje prava životinja i važnost njihove zaštite, te zaštite i obnove okoliša i života po principima održivog razvoja. Direktnim radom sa životinjama, brigom o zaštiti prava istih, te boravkom u prirodi i radom na zaštiti i obnovi okoliša i prirodnih staništa životinja, počinjemo drugačije promatrati i doživljavati druga živa bića i svijet oko nas.”

Kako si ušla u taj svijet pomoći životinjama te kako je nastala inicijativa stop specizmu?
“Još sam odmalena htjela pomagati i raditi sa životinjama, volontirala sam u azilima za pse, doma smo udomljavali životinje, hranila sam napuštene životinje…S vremenom sam se sve više informirala i o ostalim životinjskim vrstama i kada sam saznala na koje se sve načine ljudi odnose prema životinjama i za što ih se sve iskorištava, postala sam veganka i počela raditi na pravima svih životinja. Tada sam imala 13 godina a s vremenom je dolazilo sve više iskustva i informacija i sa 18 godina sam pokrenula inicijativu “Stop specizmu”. Specizam (od riječi “species” – vrsta) označava diskriminaciju na osnovi vrste, primjerice, većina ljudi ima doma pse ili mačke koje vole i o kojima brinu, ali istovremeno sjedaju za stol i svojim obrocima sudjeluju u patnji mnogih drugih životinjskih vrsta – i to je ta diskriminacija koja se dešava jer smo napravili proizvoljnu razliku između životinja koje volimo i s kojima dijelimo život, te onih koje jedemo i iskorištavamo. A ta je naša razlika potpuno proizvoljna jer su sve životinje misaona i osjećajna bića koja jednako žele mir i slobodu. Temeljili smo rad inicijative “Stop specizmu” upravo na edukaciji o specizmu te o pravima svih životinja kako bismo potakli ljude na razmišljanje i diskusiju o problemima o kojima inače ne razmišljaju a koji su zaista važni jer se radi o tuđim životima. Vjerujem da bez informacija nema ni promjene, a Stop specizmu je služio kao platforma za informiranje, poticanje na diskusiju i reagiranje. Imali smo i direktnijih akcija za životinja, primjerice kada su bile poplave u Slavoniji i kada smo skupili gotovo 2 tone hrane i ostalih potrepština za životinje te osobno dovezli u Slavoniju, a skrbili smo i o mnogim ozlijeđenim ili bolesnim životinjama dok im nismo pronašli nove stalne domove. Radili smo i pomagali u skladu s mogućnostima s obzirom da nikada nismo imali neku veliku i institucionaliziranu financijsku podršku već su sve akcije bile financirale od nas samih te nekolicine volontera i podržavatelja. Ipak, meni je odmalena najveća želja bila direktno pomagati životinjama, no zbog nedostatka prostora i mogućnosti to do sada nisam mogla ostvariti, iako smo cijelo vrijeme to imali u planu i radili na ostvarenju tog cilja. Nakon pet godina djelovanja kao “Stop specizmu”, uspjeli smo pokrenuti i dosad najveći i najkonkretniji projekt a to je pokretanje “Centra za zaštitu životinja i prirode”, koji će djelovati kao edukativno-istraživački centar za aktivno očuvanje prava životinja i prirode, te kao mjesto gdje će životinje moći živjeti u miru i na slobodi. I dalje ćemo raditi na edukaciji o pravima životinja u teoriji, ali ćemo spojiti i vrlo važnu praktičnu komponentu jer same riječi bez djela ne znače puno. U Centru će se i ljudi moći uvjeriti da je drugačiji svijet, onaj bez iskorištavanja životinja za bilo koju svrhu, o kojem smo cijelo vrijeme pričali itekako moguć.”

Što bi istaknula kao najveći problem s kojim se susrećete?
“Najveći problem s kojim se susrećemo su predrasude i slijepo vjerovanje u netočne informacije koje su plasirane od strane pristranih medija i reklama kojima je cilj prodati proizvod, a ne pružiti istinite i realne informacije. Također, ljudi se često osjećaju napadnutima jer misle da mi smatramo da smo bolji od njih i da im želimo prodavati pamet, što uopće nije istina niti nam je to u cilju. Mi jednostavno želimo proširiti riječ o bitnim stvarima i potaknuti na razmišljanje te pružiti i drugu stranu priče, onu koju neće čuti ni vidjeti u mainstream medijima i putem reklama. Svi smo mi odmalena društveno uvjetovani vjerovati da su životinje i priroda samo resursi za našu upotrebu i jako rijetko razmišljamo više o tome, ako uopće i razmišljamo. Naravno, tu su i predrasude da smo svi neka fanatična sekta, da veganstvo nije zdravo, da čovjek ne može bez mesa i mliječnih proizvoda… A ništa od toga nije istina i postoje brojna znanstvena, antropološka, biološka pa i nutricionistička istraživanja i potvrde da je čovjek biljojed i da nam životinjski proizvodi nisu potrebni za život. Ako to ne znamo, ako nemamo istinitih informacija, ne možemo ni napraviti neku pozitivnu promjenu, no ako znamo da radimo nešto što drugima nanosi patnju, a znamo da nam to ne treba, zašto bismo to i dalje podržavali?”

Na kojim sve područjima djelujete?
“Djelujemo primarno na području zaštite prava životinja; zalažemo se za osnovno pravo životinja na život i slobodu, dakle da ih se ne iskorištava, ne ubija, ne zatočava i da im se ne radi ništa protiv njihove volje. Promoviramo i udomljavanje životinja te miran suživot između čovjeka i životinja koji se temelji na poštovanju, bez obzira o kojim se vrstama radilo. Potičemo ljude i na osobni angažman za pomoć životinjama, bilo to hranjenje napuštenih životinja, postavljanje hranilica za ptice, privremeno udomljavanje… Svatko može pomoći životinjama na neki način, na ljudima je da odaberu koji im način odgovara i u skladu sa svojim mogućnostima mogu malim akcijama napraviti velike promjene i nekome zaista promijeniti ili spasiti život. Osim toga radimo i na aktivnoj zaštiti okoliša te na području prava ljudi. Smatram da bi bilo nedosljedno zalagati se za slobodu jednih a šutjeti nad nepravdom koja pogađa druge, tako da je uključenje prava ljudi u naš rad bio logičan korak. Prikupljali smo sredstva za djecu u SOS Dječjim selima i bolnicama, kuhali smo na otvorenom te dijelili vegansku hranu svim građanima, a nekoliko godina smo radili i veganski catering za LGBTIQ Povorku Ponosa. Imali smo i nekoliko akcija prikupljanja odjeće i ostalih potrepština za beskućnike te kuhanja i dijeljenja hrane na otvorenom za beskućnike, a kada bismo imali financijske mogućnosti, radili bismo takve akcije i češće.”

Zašto si se odlučila za ovakav rad umjesto da si ko ostali mladi po vani?
“Odmalena su me zanimale životinje i uvijek sam htjela biti okružena životinjama. Prva najdraža knjiga mi je bila dr. Doolittlle, a kada sam pogledala film “Gorile u magli” i saznala za Dian Fossey a kasnije i za dr. Jane Goodall, znala sam da želim raditi nešto poput njih. I do danas su mi one ostale velika inspiracija i nit vodilja u radu, zato mi je i pokretanje “Centra za zaštitu životinja i prirode” bilo ostvarenje sna jer ćemo napokon imati i komponentu aktivnog očuvanja životinja te provedbe primarnih istraživačkih postupaka o učinkovitoj provedbi zaštite prava životinja u Hrvatskoj. Nekome je odmalena san postati kirurg i radi cijeli život na tome da to i ostvari, meni je tako bilo sa životinjama – jednostavno sam znala da to želim i imala sam potrebu pomagati životinjama. Kroz godine sam skupljala znanja i iskustva i sve dalje je dolazilo nekim prirodnim tokom. Kada radiš nešto što voliš, onda to ne smatraš poslom već dijelom sebe, tako da ja na svoj rad ne gledam kao na posao već jednostavno radim ono što smatram i osjećam ispravnim i trudim se pomagati koliko mogu. Međutim, daleko sam od one predrasude koju ljudi imaju o veganima i aktivistima za prava životinja – nismo neka zatvorena sekta koja priča samo o životinjama, druži se samo s drugim veganima i aktivistima i samo pametuje drugim ljudima. Ima i takvih, ali to su pojedinci i ne treba poopćavati cijelu populaciju na temelju par slučajeva. Smatram da u svemu treba naći balans i biti otvorenog uma a ne ići iz krajnosti u krajnost i postati fanatičan i isključiv. I ja volim koji put izaći, slušati glazbu i družiti se s ljudima a da to nije na nekom prosvjedu ili seminaru za životinje. No, desilo mi se par puta i da me ljudi vikendom u klubovima počnu ispitivati o tome čime se bavim, pa imaju neka pitanja o veganstvu ili neke životinje koje treba udomiti pa me traže savjet… tako da i kada izađem, ispada da pričam o tome što radim ali uvijek mi je drago zbog toga jer mi je bitno da ljudi razmišljaju o tim stvarima i žele saznati više te žele pomoći životinjama. “

Divno je upoznati mlade ljude koji vjeruju u svoju ideju te se u potpunosti daju u njenu realizaciju stoga bismo i mogli dati službeni pečat svima nama da budemo promjena koju želimo vidjeti :).

Ukoliko Vas zanima više o samom projektu sve informacije možete naći na njihovoj službenoj stranici http://www.stop-specizmu.org, a također Vas sve pozivamo 23.02.2016. u internet klub “MAMA” koji se nalazi na adresi Preradovićeva 18 u Zagrebu na projekciju
filma “Emocionalni život životinja” koja počinje u 18:00 sati te je ulaz besplatan za sve posjetitelje.