Prolazeći kroz grad prije mjesec dana, gledam mladu majku kako prosi s malim djetetom na ulici…ljudi prolaze i okreću glavu tu i tamo netko dobaci neku ružan komentar. Stojim tako nekoliko minuta tamo i promatram….žalosno je da nitko nije prišao toj djevojci, niti s ljepom rječi a kamoli s ičim drugim.
Uznemirena zbog ponašanja ljudi prilazim djevojci i pitam ju što ju je natjeralo na to da s djetetom od par mjeseci sjedi na ulici i prosi…..pogledala me velikim smeđim očima punim tuge i prozborila: „Vi to mene pitate?“, odgovorim da, djevojka me gleda u nevjerici i odgovara: „Znate koliko god ja tu sjedila možda u danu se jedan čovjek zaustavi i pita me nešto, zato mi je čudno da želite znati nešto o meni.“
Odgovorim da shvaćam…i zamolim ju da mi ukratko prepriča što ju je to dovelo do ove situacije. Njezina priča ide ovako:
„Znate kada sam bila mala bila sam sretno djete, odrasla sam u malom selu u Slavoniji s svoja 2 brata i roditeljima, nismo imali puno al smo bili sretni. Kada sam imala 12 godina, otac se uputio radit na polju kako bi nam i taj dan priskrbio za ručak, međutim spletom nesretnih okolnosti moj otac pogiba i tu onda kreću naše nedaće. Majka koja nije radila i bolovala od nekoliko bolesti pa nije niti bila u stanju radit, brigu o njoj i meni je preuzeo najstariji brat koji je tada imao 19 god. On odlazi u Zagreb kako bi lakše našao posao i nama pomogao, uskoro dobiva priliku i odlazi u Njemačku te obećaje da će nam pomagati od tamo. No kako smo drugi brat i ja odrastali a troškovi života i školovanja postajali sve veći majka nas oboje sprema i brata šalje u Njemačku a mene u Zagreb u srednju školu. Upisala sam gimnaziju i živjela u učeničkom domu prve 2 godine, nakon toga jednostavno nije bilo više novaca za moje školovanje, koliko god se ja trudila i prolazila s odličnim jednostavno nisam mogla nastavit s školom. Vraćam se k mami i brinem za nju al nakon 2 god i ona umire. Tako sama odlučujem da je vrijeme da se vratim u Zagreb jer nažalost nema života u mom selu. S 19 godina se vraćam u Zagreb i počinjem radit kao čistaćica jer zbog ne završene srednje škole nažalost nisam kvalificirana za išta drugo. I onda upoznajem njega, oca mojeg djeteta. Neću lagati bila sam opijena njima on je bio sve u mom životu, do njega bila sam sama na ovom svijetu. Bilo nam je ljepo zajedno bar sam ja tako mislila, a onda sam ostala trudna i mojoj sreći nije bilo kraja jer sam mislila da ću konačno imati svoju malu obitelj, nažalost on nije djelio moje mišljenje. Rekao je da smo premladi za djecu i da on to ne želi. Okrenuo se uzeo svoje stvari i više ga nisam vidjela. Sjedeći tako sama odlučila sam da je to djete željeno i da će biti rođeno pa koliko god ja morama trpit radi toga. I tako je i bilo moja predivna princeza evo je živi na ovom svijetu već 7 mjeseci. Al znam vas zanima žašto prosim? Zašto nisam bila pametnija i ne ostala trudna tako mlada? E pa odg ću Vam i na to. Nakon što su na poslu saznali da sam trudna naravno da mi nisu produžili ugovor a morate radit da bi platili stan i prehranili se. Ostala sam bez ikakvih primanja. Sada dobivam porodiljnu naknadu al nažalost ne dovoljno za sve što bebi treba. Ne brinite nismo na ulici, ne bih to niti podnjela samo zbog nje. Našla sam malu sobicu kod jedne gospođe koja mi ju iznajmljuje za malo novaca, ništa posebno, krevet i stol i 2 stolice, i imam pravo koristit njenu kupaonu a to je sve što mi treba da smo čiste i na toplom. Pošto ne mogu još radit jer je malena u potpunosti ovisna o meni zbog hranjenja i svega ostalog prisiljena sam prosit kako bi nam barem sačuvala ovu sobicu koju imamo, jer lako sada ljeto je al stiže zima i moram zbrinut svoje dijete.“
Sva u čudu gledam u nju i mislim a šta je s institucijama??? Zašto nitko nije pomogao ovoj mladoj djevojci željnoj normalnog života a koji nikad nije imala priliku živjet?
Kaže mi: „ Joj draga djevojko institucije su tu zbog tog mrtvog slova na papiru, pa vidite da ni ljude više ništa ne dira a kamoli instutucije?“
Zahvaljujem joj se na tom što je podjelila svoju priču samnom znam da je bilo teško, dajem joj sve od novaca što sam imala kod sebe, znam da nije puno al bar malo dok se ne snađete pomoći će sigurno i dajem joj svoj broj telefona da ukoliko bilo šta zatreba da mi se slobodno obrati. Zahvaljujem mi očima punim suza i govori: „Vjerujete da mi više znače ove vaše riječi podrške nego svi ovi novci ovdje. Hvala vam što ste stali i dokazali mi da ne odustajem jer još ima ljudi u punom smislu te riječi na ovom svijetu.“
I ima pravo u potpunosti. Kakvo je to vrijeme došlo da više ni ne pitamo razlog za neku situaciju nego odmah na prvu osuđujemo i vrijeđamo? Zašto nam je tako teško odvojiti par minuta svog vremena kako bismo pomogli nekom drugom. Gdje je nestala ljudskost, je li u uredu od 8 do 16 svaki dan ili na kavi na trgu? Zar smo toliko postali opsjednuti svojim životima da nas ne zanima više kako živimo kao društvo već isključivo kao pojedinci? Upravo iz takvih razloga nažalost se dešavaju takve stvari, zbog ne imanja zanimanja za ništa od čega nemamo koristi. Zašto nam je bitnije koliko nula će biti na banci, nego biti odgovorni članovi društva u kojem živimo. Potrebno je tako malo da pomognete nekome, kako god možete, ne okrećite glavu i govorite ne tiče me se, nikad nažalost neznate što život nosi i u kakvoj se vi sutra situaciji možete naći. Svi smo mi ljudi od krvi i mesa s svojim životnim pričama nekim tužnijima a nekim sretnijima, a možda baš vi neku tužnu pretvorite u sretnu, jer tiče se i Vas.