8. ožujka 1857 godine u štrak su stupile radnice koje su radile u tekstilnoj tvornici Triangle Shirtwaist u New Yorku, zahtjevajući bolje uvjete rada za žene. Na isti dan na istom mjestu 51 godinu kasnije ponovo dolazi do štrajka žena, no ovaj put radnice su zatvorene u tvornici u kojoj je izbio požar u kojem u borbi za svoja prava život gubi 129 žena. Upravo kao sjećanje na ovaj dan godinu dana kasnije u New Yorku je po prvi puta obilježen dan žena. Dugo sam razmišljala o kojoj ženi napisati članak, čije misli prenjeti drugim ženama i jednostavno shvatila da trebam pisati o ženi kao jedinki, jer svaka od nas je posebna upravo na svoj način i upravo je to ono što je vrijedno divljenja.
Svaka bi se žena bar na taj dan trebala podsjetiti koliko vrijedi. Koliko vrijedi svako njezino dizanje usred noći jer dijete plače, koliko vrijedi svaki dan nakon što umorna dođe s posla skuhati ručak, oprati veš i nakon svega tog naći vremena za igru s djecom, koliko vrijedi poljubac u izgrebano koljeno, koliko vrijede sati i sati bdjenja uz krevet djeteta koje je bolesno, koliko vrijedi svaki njezin savjet dragoj prijateljici, koliko jaka je kada u sebi tone, al ipak na njezinom licu blista veliki osmjeh, koliko je jaka kada treba se zauzeti za sebe iako se možda čini kao nemoguća misija, koliko vrijedi svaka njezina suza, koliko vrijedi svako njezino postignuće u životu. Zanimljive smo mi žene nadasve, iako ponekad imamo svojih „mušica“ al smo spremne na nevjerojatne stvari. Jedino žena može podariti novi život, jedino žena može odustati od svega što joj je bitno u životu ukoliko to zahtjeva briga za najbliže, u stanju smo boriti se do kraja za ljubav i za stvari i stavove koje smatramo bitnima, možda ponekad padnemo, al se uvijek još jače dignemo. Čudo je biti žena, čudo je s kolikom snagom, hrabrosti i ljubavi živimo na ovom svijetu. Sve su nam to pokazale snažne žene kroz povijest, sve su nas to naučile naše majke, sve ćemo mi to jednog dana prenjeti na naše kćeri, umjeriti ih u pravom smjeru, naučiti ih kako voljeti, kako biti hrabra, kako se dići kad te slome, kako cjeniti pravo prijateljstvo, kako se izboriti za svoja prava, kako se smijati i veseliti životu, kako slaviti svoja postignuća i cijeniti sve posebne trenutke u životu. Baš na taj dan nije bitno koje ti je boje kosa, jesi li visoka ili niska, jesi li uspjela skinuti sav višak kila nakon poroda, jesi li nalakirala nokte, jesi li skuhala ručak, jesi li dala ispit, jesi li imala dobar dan na poslu, ne ništa od toga nije bitno. Bitno je da svaka žena shvati da baš to što si žena je dovoljno da taj jedan dan posvetiš baš sebi, da slaviš svoju hrabrost, upornost, da slaviš to što si ŽENA!
I ne nije ovo još jedan feministički članak o nama ženama, ne. Ovaj članak služi da nas podsjeti da bar na jedan dan u godini moramo biti ponosne upravo na to što smo žene, majke, sestre, prijeteljice. Budite ponosne na svaku boru na svojem licu, budite ponosne na majcu uprljanu čokoladom, budite ponosne na podočnjake zbog neprospavane noći, budite ponosne na tonu veša kojeg ste upravo speglale, budite ponosne na promaknuće na poslu, budite ponosne na ljubav koju svakodnevno pružate, budite ponosne na svaku suzu, budite ponosne na svaki osmjeh, budite ponosne na sve „borbe“ kroz koje ste prošle u životu, budite ponosne na sve one ljepe trenutke koje ste postigle do sada a i na sve one na koje ćemo tek biti ponosne. Budite ponosne na to što ste ŽENE!
SRETAN VAM VAŠ DAN, NAJLJEPŠE I NAJHRABRIJE MOJE ŽENE! 🙂
citizenjournalistmv 